ki.ber.kom.uni.st

12 Oct 2011

,propagandne mašine,

Dao sam intervju u Zarezu povodom uspjeha Piratske partije u Berlinu. Pokvarili su mi jedan pripremani post o naslovnici koju sam za Zarez dizajnirao u oktobru 2009. Na prednju i zadnju stranu Zareza stavio sam Kindle koji je prikazivao stranicu sa Wikipedije o RSS-u. Tada sam cijelu priču ovako raspisao:

Informacijski sadržaji se proizvode, selektiraju, distribuiraju i konzumiraju. Simultano. U kontinuitetu. Uspješna tržišna optimizacija diseminacije informacija do pojave digitalnih mreža bila je dovoljno ekskluzivna da smo prihvaćali, uz stalno aktivističko kukanje, posrednike koji su nam osiguravali komunikacijske platforme. Novine, magazine, radija, televizije... Skupo je bilo uređivati (selektirati), jer malo tko može biti urednik skupog medijskog prostor-vremena. Industrijski standardizirane metafore korisničkih sučelja proizvodnje, selekcije, distribucije i korištenja/čitanja informacija s vremenom su postale inertne dominantne platforme popularne (kao i kontra-) kulture. Tko nije uspijevao na tržištu tražio je svoj poslovni model u netržišnim (državnim) poticajima. Vuk sit, koze na broju."

MARCELL MARS, http://ki.ber.kom.uni.st/, zagovornik je tehnologija/metafora što osnažuju slabije, nervozan što nakon Microsofta još uvijek Google, Facebook i Amazon opismenjuju masovnije od slobodnog suradničkog svijeta gnuova i pingvina."

Point se vrtio oko ove faktografije: Zarez (i dalje) nema web sajt, nema .pdf-ove na scribd.com ili issuu.com. Kindle se sa tri milijuna prodatih uređaja u vrijeme moje naslovnice popeo na 15ak milijuna. Šest mjeseci nakon naslovnice pojavio se iPad i do danas je prodano više od 20 milijuna istih. Amazon već više od godinu dana bilježi veću prodaju elektronskih knjiga od printanih.

Jedina povratna informacija, iz Zareza a i uopće, je da nisam iskoristio priliku za radikalnu političku intervenciju. Ta konstatacija ovlaš je zakačila i druge dizajnere koji su do tada dizajnirali naslovnice.

Htio sam također pisati i o mogućnosti radikalne intervencije u magazinu bez web sajta čija publika vjerojatno ne vidi i ne koristi konstelacije poput radikalno jeftinijih proizvodno-distribucijskih medijskih platformi poput računala spojenog na mrežu sa e-ink ekranom u slučaju e-readera (Kindle) ili touch-screena u slučaju iPada.

I tak. Pa su me zvali oko ovog intervjua i onda sam neki dio namjeravanog napisao u intervjuu:

Z: Neposredan povod ovom razgovoru ulazak je predstavnika Piratske stranke u parlament pokrajine Berlin, manje je poznato da stranka djeluje i nekoliko gradskih skupština. Što je tako novo, revolucionarno u toj činjenici?

M: Neočekivani uspjeh Piratske partije u Berlinu nije donio ništa revolucionarno revolucionarno.

Berlinski pirati su u zadnjih nekoliko godina anticipirali niz političkih tema koje nisu adresirale lijeve ni zelene stranke a nisu usko vezane za "digitalne/internet slobode". Te teme u svom prefiksu nose "svima dostupni i besplatni" i one su: javni prijevoz, edukacija i internet. Važne teme bile su i legalizacija marihuane te jaka kritika trenda privatizacije u polju prostornih politika i stanovanja.

Uz svima simpatične parole poput "Privatizirajmo religiju!" pirati su uspjeli napraviti izvrsnu medijsku kampanju gdje su se predstavili kao nove političke snage zdravog razuma (sic!) koje se ne uklapaju u opće prihvaćen stav kako su svi političari korumpirani, a politika kurva.

Konstitutivne piratske teme digitalnih sloboda i radikalni zahtjevi za ukidanjem intelektualnog vlasništva (ili radikalne reforme u polju zakonske regulacije), zaštita privatnosti na mreži i inzistiranje na informacijskoj transparentnosti državnog aparata na ovim izborima pali su u drugi plan.

Čini se da je obećanje da će eventualno izabrani zastupnici konstantno voditi blog, objavljivati sve dokumente koje dobiju na uvid te da će održavati komunikaciju na internetu sa svim zainteresiranim dalo dovoljno kredibiliteta i izgradilo povjerenje javnosti prema piratima. Vjerojatno zaključujući da ako već nisu iskusni političari svoje neiskustvo će barem dokumentirati i probati uključivati javnost pa tako odgovorati na zahtjeve sudjelovanja u zastupničkoj demokraciji.

Zanimljivo je kako se takva gesta transparentnosti i participativnosti pokazala vrlo vrijednom i to u vrijeme kada svaki državni službenik, političar ili bilo tko drugi zainteresiran za pažnju javnosti može napraviti isto s minimumom tehničke pismenosti razine jednostavnog slanja e-mejla.

Pirati pokušavaju artikulirati nove binarnosti u polju političkog. Umjesto tradicionalnog lijevo vs desno oni nude: liberalno vs autoritarno, racionalno vs iracionalno, znanstveno vs religiozno, duhovito vs ukočeno. Također je zanimljivo je da je podrška piratima uniformno distribuirana u cijelom gradu za razliku od distribucije podrške svim drugim strankama koja je najčešće jako vezana uz specifične djelove grada.

Pirati su na neki način napravili ono što je uobičajena praksa političkih stranaka: u prvi plan postavili su teme temeljene na vrijednostima za koje imaju najmanje kapaciteta i operativne snage promjene. Pokazali su da postoji prostor u političkom identifikacijskom imaginariju koji će se temeljiti na kozmpolitskoj popkulturnoj mitologizaciji umjesto teritorijalno povijesne (u našim krajevima i revizionističke).

Doprinos pirata vrlo vjerojatno će se najviše očitovati u prilagodbama koje će u budućnosti napraviti druge političke partije koje su propustile priliku da svoju suvremenost i inovativnost lako dokažu s nekoliko blogova, opuštenom duhovitošću i navođenjem očiglednih pizdarija u koje je ušla globalno harmonizirana zakonska regulacija autorskih prava u suočavanju s općeprihvaćenim praksama downloada svega postojećeg sa interneta

Z: Jedan njemački komentator izjavio je da riječ o pobjedi djece Marxa i Microsofta; koliko bi se Pirati složili s utjecajem Microsofta, sustava i biznisa s monopolskim statusom protiv kojeg najčešće istupaju?

M: Nažalost komentar o Marxu i Microsoftu nisam vidio u kontekstu pa mogu samo pretpostaviti da Microsoft, kao što to uobičajeno biva, ovdje služi samo da bi označio cjelinu polja digitalnog. Pirati se gotovo sigurno neće identificirati sa praksama i ulogom Microsofta u svijetu digitalnog, tako da ne vjerujem da će veliki broj pirata priznati utjecaj Microsofta na njihovu praksu. Intuicija im govori da je bitno poželjnija pozicija u digitalnom pozicija koju donose Pokret slobodnog softvera i otvorenog koda (Linux, Apache, Firefox...), Wikipedia i OpenStreetMaps.

Ono što bi me iznenadilo je da taj komentar proizlazi iz dublje insajderske analize i tako donosi perspektivu piratskog pokreta kao pokreta koji je iskoristio situaciju globalne kompjuterizacije, najčešće "ilegalnim" kopijama Windows operativnog sustava pa se nakon takve gotovo univerzalne distribucije osnovnih sredstava za rad osvećuje ne samo korištenjem operativnog sustava za download "ilegalne" glazbe, filmova, igara, softvera i čega-već-ne već u konačnici i artikulacijom političke pozicije koja poziva na ukidanje privatnog vlasništva u sferi digitalnog. Takva perspektiva, zajedno sa spominjanjem Marxa, upućivala bi na antikapitalističke tendencije piratskog pokreta. Iako u nekoj mjeri prisutne, antikapitalističke tendencije nisu kandidat zajedničkog nazivnika piratskog pokreta.

Povijesno, postoji nekoliko vrlo jakih utjecaja i aktera u sferi digitalnih mreža i komunikacijskih tehnologija: kalifornijski kontrakulturni krug oko Stewarta Branda u 60ima, Apple u 80ima s invencijom osobnog računala, u 90ima Pokret slobodnog softvera s kolaborativnim pristupom razvoju softvera gdje se programski kod opire komodifikaciji i ostaje u polju slobodne razmjene informacija, Microsoft Windows kao de facto standard korištenja osobnih računala, te u zadnjih desetak godina mrežne kompanije poput Google-a, Amazona i Facebook-a sa ostvarenjem monopola na traženje, distribuciju i preporuku informacija na mreži. Svaki od nabrojanih, ali prije svega sinergija svih aktera zajedno, razvila je dinamiku koja uništava čitave industrijske grane, a ne samo njihovu najbližu konkurenciju.

Često su svaki od tih aktera povezivali sa kontrakulturnim vrijednostima, borbom protiv establišmenta/autoriteta, a u slučaju pokreta slobodnog softvera čak i sa komunističkim sentimentom. Međutim, ono što su svaki u svoje vrijeme pokazali je vrhunsko anticipranje potencijala abstrakcije implementirano u tada novim tehnologijama. Svaka od tih kriza pozivala je kapitalizam na reinvenciju samog sebe, ali ne i ukidanje.

Ako postoji ideološki nazivnik svih tih aktera onda je to utopija o mogućnosti izgradnje čistog slobodnog tržišta u isto tako slobodnom društvu. Libertarijanske ideje su duboko ukorjenjene u američkom društvu a svoju najuspješniju viziju još od šezdesetih godina prošlog stoljeća vežu uz polje razvoja informacijskih tehnologija. Internet je pomogao da se derivacije te fantazme viralno prošire po cjelom svijetu.

Berlinski i švedski pirati su primjeri prijevoda takvog pogleda na svijet u evropskoj politici. Svaki od njih nosi svoje lokalne društvene specifičnosti. Kao i korporativni i kontrakulturni primjeri iz povijesti tako i pirati prije svega pozivaju na reinvenciju sistema u samom sebi. Pozivajući se na stanje zdravog razuma ovdje i sada. Nestrpljivi od čekanja da ostatak društva nauči koristiti internet.

Uspjeh pirata je prije svega simptom zaostajanja ostalih političkih aktera u prepoznavanju polja novih komunikacijskih tehnologija kao polja političkog koje u vrlo konkretnom smislu formira budućnost odnosa i raspodjele moći. Ostavljanje problema koji proizlaze iz te konstelacije piratima u ruke upravo će reproducirati konfiguraciju i implementaciju dosadašnjih rješenja, no ako ništa drugo reinvencija sistema u samom sebi iznjedrit će novu generaciju eksploatacije koju će predvoditi Google umjesto News Corporation, Amazon umjesto WallMarta i Apple umjesto Warner Brothers-a.

S novim pobjednicima će se lakše dogovoriti internalizacija troškova društvene reprodukcije i brige za okoliš u zamjenu za uvid u najintimnije djelove naših života.

Z: U jednom si razgovoru povukao paralelu između kupovanja kruha i slobodnog pristupa informacijama braneći slobodni pristup tezom da kad nekome uzmeš kruh on ostaje bez kruha, a kad uzmeš ideju ona je i nadalje njegova. Čini mi se da ipak postoji razlika – za napraviti kruh potrebo je manje znanja, vremena za izradu, nego za novu, kreativnu, jedinstvenu ideju. Zašto se onda Pirati ne zalažu za slobodan, besplatan pristup kruhu?

Berlinski pirati se zalažu za minimum zagarantiranog dohotka za sve. To je vrlo blizu “slobodnom, besplatnom pristupu kruhu”.

Kruh ne možemo kopirati prema pojedinačnom zahtjevu u bilo kojem trenutku sa bilo kojeg kraja svijeta, pa onda dostaviti na mjesto zahtjeva gotovo u realnom vremenu, a da pritom potrošnja električne energije i drugih resursa već uspostavljene infrastrukture bude zanemarivo mala i u bilo kojem proračunu bude zapisana kao trošak-nula.

Da je to sve skupa slučaj sa kruhom, svatko bi imao puno moralno pravo ne tražiti u parlamentu slobodan, besplatan pristup kruhu nego upucati bilo koga tko bi sprečavao da kopije kruha, troška-nula, dođu do gladnih. Nakon što se u ovoj priči objekt kruh zamijeni sa objektom lijek relativno lako je zamisliti zašto je situacija koju imamo s farmaceutskom industrijom toliko gorka i cinična.

Mislim da glavnina nesporazuma vezanih za “besplatni kruh” kreće iz poimanja pojma vlasništva. Vlasništvo nema svoju fizičku manifestaciju. Fizički objekti mogu biti posjedovani no vlasništvo ne postoji u svijetu fizičkog prostoru. Vlasništvo je pravo.

O ograničavanju mogućnosti iskorištavanja nečijeg predmeta vlasništva brinu se vlasnici i (eventualno) država. Proces zaštite i ograničavanja iskorištavanja iziskuje investiciju i potrošnju neke količine resursa (npr. dizanje zaštitne ograde ili alarmnog sistema).

U času kad ograničavanje iziskuje veći ulog (u resursima) od koristi iskorištavanja predmeta vlasništva postoji svega nekoliko mogućih scenarija za vlasnike. Jedan je da zatraže pomoć od države pozivajući se na svoje pravo. Drugi je da odustanu od poslovnog modela i očekivanja zarade od vlasništva koje zahtjeva toliki ulog u resursima zaštite.

Država ulaže resurse u zaštitu privatnog vlasništva. Preko svakog pojedinačnog slučaja čuva jedan od temeljnih principa svoje legitimacije i postojanja. Ta cijena za državu/društvo može kao i u slučaju lošeg poslovanja biti previsoka s obzirom na (društveni) dobitak.

Država najčešće odbija zaštiti pravo vlasništva u slučaju da skupina koja traži zaštitu nije dovoljno jaka da svoju poziciju predstavi univerzalnom. U slučaju hrvatske države to mogu biti izbjegli Srbi koji traže da im se vrate oduzeti stanovi za vrijeme njihovog izbivanja iz Hrvatske ili na primjer Katolička crkva koja traži da joj se vrati ono što joj je oduzela država prethodnica.

Država bira kome će zaštiti vlasništvo s obzirom na odnos uloženih resursa zaštite i dobivenog društvenog dobitka (najčešće mjereno vjerojatnošću ostanka vladajuće elite na vlasti). Postoji cijeli niz slučajeva koji se mogu vidjeti kao privilegija ili kao diskriminacija. Autori su jedna od skupina koja traži zaštitu svoga vlasništva. To vlasništvo je u svojoj prirodi bitno drugačije od, na primjer, stanova izbjeglih Srba u Hrvatskoj. Njihovo vlasništvo se zove intelektualno, za razliku od stanova koje je vlasništvo nad nekretninom.

U slučajevima fizičkih objekata očigledno je da oni koji iskorištavaju te objekte imaju ekskluzivitet nad iskorištavanjem. Za vrijeme dok ih jedan iskorištava drugi to jednostavno fizički ne može.

U slučaju digitalnih objekata ne postoji ekskluzivitet nad iskorištavanjem. Digitalni objekti u smislu konzumiranja su nepotrošivi. Njihova vrijednost se može i mora mjeriti u sasvim drugom registru.

Ekskluzivno poznavanje sadržaja nekog digitalnog materijala može napraviti značajnu prednost u prevođenju znanja/poznavanja sadržaja u drugi medij (npr. prijenos znanja u proizvodnji fizičkih objekata koje je moguće lako prodati). Ta prednost je često naplativa na tržištu.

Današnja društva visoko vrednuju intelektualnu produkciju: kulturu, znanost i umjetnost.

Tehnološka dostignuća do pojave interneta uvijek su za izlazni proizvod intelektualne produkcije imale fizički objekt. Oko tog i takvog fizičkog objekta izgrađen je i sistem zaštite. Industrija izrasla na takvim objektima (npr. glazbena ili filmska) pri pojavi svake nove tehnologije koja bi drastično smanjila cijenu kopiranja pokrenula bi sudske procese kojima bi pokušali spriječiti široko prihvaćanje tih novih tehnologija. Na sudu su završavale radio stanice zbog reprodukcije snimljene glazbe, kazetofoni i video rekorderi zbog presnimavanja, digitalne audio trake (DAT)... Svaka bitka starih i novih završila bi nekom verzijom ugovora o zaštiti u kojem je centralno mjesto zauzeo fizički objekt čiju je distribuciju moguće mjeriti klasičnim tržišnim mehanizmima koji nisu zadirali u monitoriranje intime ljudi unutar četiri zida njihove privatnosti.

Infrastruktura digitalnih mreža je u tolikoj mjeri revolucionarna za sve prijašnje modele zaštite prava vlasništva da pokušaj da se zaštiti vlasništvo na način na koji to predlaže industrija iziskuje od društva previsoku cijenu. Realizacija takve zaštite je komunikacijska infrastruktura koja ukida gotovo sve druge konstitutivne vrijednosti modernog društva (npr. sloboda govora, pravo na privatnost i druga ljudska i građanska prava).

Rezultat nesnalaženja države u reguliranju digitalnih mreža u sferi (pop)kulturnih proizvoda je šizofrenija u kojoj većina ljudi uživa u “kriminalu” potrošnje, a manjina dosada privilegiranih (autori) osjeća se izdanom. Svi zajedno su najčešće svjesni svih dobrobiti poput dostupnosti znanja, djeljenju i proizvodnji novih znanja (npr. Wikipedia).

Pirati u ovoj konstelaciji predstavljaju sve one u čiju bi privatnost industrija i državni aparat htjeli postaviti oko koje bilježi sve što se događa. Društvene vrijednosti i demokratske tekovine na koje se pirati pri tom pozivaju su solidno etablirani i pirati imaju dobre šanse da na tim osnovama zaštite privatnost, slobodu govora i druga ljudska i građanska prava.

Ukidanje nedigitalnog privatnog vlasništva će morati pričekati neke druge aktere i vrijeme u kojem će društvo etablirati još neke od vrijednosti sa utopijske liste humanizma.

Z: S jedne strane postoji zahtjev za slobodnim pristupom informacijama bilo kog tipa, s druge i sam naglašavaš potrebu za računalnom sigurnošću.

M: Pravo na pristup informacijama nije zahtjev za absolutnom transparentnošću. Svijet u kojem ne postoji prostor privatnosti.

Pravo pristupa informacijama zadržava podjelu na javno i privatno. Problematične situacije su situacije asimetrije i nejednakosti pristupa, na primjer: kada državni aparat zadržava ekskluzivitet pristupu informacijama ili kada korporacije i državni aparat krše privatnost pojedinaca.

Računalna i mrežna sigurnost su preduvjet emancipirane i autonomne pozicije korisnika mreže.

Ljudi bi sami trebali odlučiti koje informacije o sebi i svom ponašanju u privatnom životu žele podjeliti s drugima i pod kojim uvjetima. Zamislite svijet u kojem su sva mjesta, privatna i javna, ozvučena i snimana kamerom. Zamislite da tim podacima ima ekskluzivni pristup državni aparat, a da svim materijalima koji su snimljeni u komercijalnim prostorima ima pristup vlasnik te da on također ima pravo razmjene tih podataka sa drugim komercijalnim subjektima. Postoji cijeli niz razloga zašto to ipak nije tako u fizičkom svijetu. Prvi i najvažniji razlog je da ljudi razumiju i lako bi prepoznali tehnologiju kojom bi se takvo što implementiralo. I onda bi se i bunili. Drugi razlog je relativno visoka cijena postavljanja takvog sustava.

Većina ljudi ne razumije osnove funkcioniranja komunikacijskih tehnologija, a onda ni kako izgleda implementacija tehnologije monitoriranja i kontrole. Snimanje mrežnog prometa je bilo kome na svakom od mrežnih čvorova vrlo vrlo jeftino.

Jedina prava zaštita od monitoriranja je najšire moguće prihvaćena enkripcija. To je još uvijek vrlo daleko od realizacije.

U komunikaciji posredovanoj tehnologijom potrebno je izgraditi povjerenje u komunikacijski sustav i u ljude s kojima se komunicira. Visok nivo povjerenja među ljudima pojednostavljuje i tehnologiju i komunikaciju. Dobar primjer za to je Wikipedia. Nažalost to je rijedaki primjer gdje su niske sigurnosne mjere posljedica visokog povjerenja u ljude i njihove motive.

Izbor komunikacijske tehnologije dobar je test povjerenja. Država koja javnosti omogućava uvid u podatke o svom funkcioniranju i pritom im omogućava sigurnu mrežnu komunikaciju je država u koju treba imati povjerenja. To je još uvijek svugdje u svijetu vrlo daleko od realizacije.

Z: Rekao si - "Ljudi koji se u Hrvatskoj bave sigurnošću, najčešće bez ikakvog interesa za računalnu sigurnost, su većinom pomahnitali desničarski paranoici koji s potpuno kontroliranim medijima stvaraju perverzne neprincipjelne koalicije bazirane na manipulacijima oko objava raznoraznih dokumenata koje onda rezultiraju skandalima koji pak rijetko dolaze na dnevni red pravne države. Ne očekujem da će se išta promjeniti po tom pitanju. Wikileaks.hr samo pokazuje razinu perverzije u prijevodu Wikileaks fenomena u lokalni kontekst". Perverzija dakle ni s novim tehnologijama nije izgubila niti jedno svoje obilježje, odakle uopće očekivanja da desničari ili ma tko drugi ne bi koristili mogućnosti tog istog tehnološkog napretka? .

M: Ne poznajem nikoga tko ima očekivanje da desničari nisu u stanju ili da ne koriste mogućnosti interneta.

Dobar indikator nesnalaženja u informacijskim tehnologijama je tretiranje interneta isključivo kao propagandne mašine.

Informacijske tehnologije su se razvile u 19. stoljeću iz krize kontrole i pregleda nad informacijama za potrebe državne administracije, a kao posljedice društvenih i ekonomskih dinamika nastalih industrijskom revolucijom. Informacijske tehnologije su u tom smislu gotovo direktna preslika organizacijskih i procesnih struktura državnog, a vrlo brzo nakon toga i korporativnog birokratskog aparata. Od Hollerithovog tabulatora, preko IBM mainframe računala i na kraju Interneta informacijske tehnologije su postavljale zahtjev za organizacijskim restrukturiranjem administracije. Institucije i organizacije koje nisu u stanju prepoznati taj zahtjev osuđene su na haluciniranje, teorije zavjera i histeriju u svojim pokušajima zauzdavanja propagandne mašine.

U tom smislu nema velike razlike u razumijevanju današnjeg svijeta i nespretnosti bivanja u istom između kubanske obavještajne službe koja se bori protiv širenja ilegalnog satelitskog broadband interneta na Kubi financiranog od strane SAD-a, klonova Davora Domazeta-Loše u Hrvatskoj, muzičke industrije koja sudski goni dvanaestogodišnje “pirate” ili izdavača koji propisuju javnim knjižnicama limit na broj posuđivanja za elektronske knjige.

Z: Prosječna sam korisnica novih medija, od 1992.; ima jako puno stvari koje bi voljela znati bolje, ali ne stižem; morala bih prestati raditi ono od čega živim, isključiti mnoge aspekte svog života, pa i znanja koja sam stjecala dok vas još nije bilo, da se imalo približim tvom znanju. Znam nekolicinu tvojih hakerskih kolega koji bi mi vrlo rado i pomogli pritom, ali ne sviđa mi se tvoja postavka da je riječ o "neznalici" koja u sebi sadrži prilično podcjenjujući stav. Nisu li Pirati (hakerska kultura) zapravo osvajanje pozicija moći sa specifičnim znanjima, elitističko po svom karakteru kao i što mnoge druge branše čuvaju svoje?

M: Ne postoji nijedna (sub)kultura u povijesti koja je svoju kompletnu korespodenciju ponudila svijetu na način na koji to radi GNU pokret slobodnog softvera i otvorenog koda. Na primjer, dvadeset godina razvoja Linux kernela dostupno je u svim verzijama programskog koda, kao i sva komunikacija između razvijatelja na mailing listi. Wikipedia čuva sve verzija članaka i također prikazuje kompletnu diskusiju oko svih kontroverznih dijelova pojednih članaka. Razvoju i jednog i drugog projekta može se pridružiti i pas ako se zna služiti računalom i internetom.

Pokret slobodnog softvera u svom GNU manifestu polazi od zaštite korisničkih sloboda, ne od sloboda programera. Na temeljima Linux kernela, GCC kompajlera i drugih projekata slobodnog softvera izgrađeni su Google, Amazon, eBay, Facebook, Yahoo, Red Hat, Canonical i mnoge druge kompanije. Wikipedijom i mapama OpenStreetMap služe se stotine milijuna ljudi.

Sve što sam naučio o informacijskim tehnologijama naučio sam družeći se s hakerima na Razmjeni vještina u javnom prostoru kluba mama u Zagrebu i na skupovima Ništa se neće dogoditi po bivšoj Jugoslaviji, surfajući Internetom, čitanjem web stranica, skidanjem knjiga, gledanjem videa i proučavanjem programskog koda koji mi je bio dan na slobodno korištenje, distribuciju i modifikaciju.

Nisam završio fakultet. Nemam ni jednog dana formalnog obrazovanja u informacijskim tehnologijama. Istraživač sam na Jan van Eyck Akademiji i predajem na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Zajedno s drugima osnovao sam 1999. Multimedijalni institut i 2000. klub mama. Još uvijek ga vodimo bez da smo okoštali u menadžerske hijerarhije.

Osvojio sam pozicije moći specifičnim znanjima i elitist sam. Tekst koji upravo pišem, kao i drugi tekstovi i programski kod do sada, dostupan je na Internetu pod CC-BY-SA ili GNU GPL licencom koje dozvoljavaju slobodnu upotrebu, distribuciju i modifikaciju pod uvjetom da se modificirani uratci vrate pod istim uvjetima u svijet.

Na zathjev za promjenom odgovaram zahtjevom za primjerima dobre prakse u mnogim drugim branšama.

Z: Negdje sam naišla na podatak da je od desetak predstavnika Pirata u parlamentu, samo jedna Piratkinja? Postoji li rodna diskriminacija u hakerskoj kulturi; nisam primijetila da je diskriminacija temeljem spola osobito u fokusu njihova interesa?

Postoji rodna diskriminacija u hakerskoj kulturi. Nažalost. Rodna diskriminacija prisutna je i kod Pirata u nešto manjoj mjeri. Nažalost.

Hakeri su uspjeli razviti visoko kompetitivnu kolaborativnu kulturu sa uvrnutim smislom za humor. To nimalo ne pomaže uključivanju skupina koje su uobičajeno isključene u društvu. Jebi ga.

13 May 2011

OLOBKA PIŠE SPCEM

2004. sam se rado prepuštao osmišljavanju umjetničkih projekata. Za prvi device art sam tako pripremio projekt "Olovka dvostruko zašiljena" i bio sam 100% siguran da će moje drugarice iz kontejnera skakati od sreće kako sam to super smislio. Čak sam kupio i kutiju olovaka i šiljilo. I drugarice su mi rekle: :P

Moram priznati da nisam bio sretan s tim. Nakon 7 godina mi je zanimljivo nekoliko stvari u cijeloj toj situaciji:

Često ljudi misle da radove umjetnika kuratori biraju jer su frendovi. Puno češća situacija je da ljudi postaj super frendovi jer se nađu oko interesa i radova. To i nije neki specijalno zahtjevan uvid, ali mi je drago da imam ovaj odjeb u svom popisu neuspjeha. Ljudi misle. Pa se ne slažu. I ostaju prijatelji. Kontejnerke i ja smo poslije toga puno surađivali i družili se.
Nisam baš ljubitelj angažiranih radova u kojima se eksploatira eksploatacija. Romi, žene, radnici, životinje, crnci, muslimani, židovi, tko god. Još uvijek mi je drag ovaj prijedlog jer mi se čini da je baš fino ubo lokalni susret uređaja i umjetnosti. A očekivano, prepriča prepriča dosjetki mi je sasvim dovoljna satisfakcija.



 
<pre>                       __________________________          
                      />------------------------>\
                     / >-hrvatski---------------> \
                     \ >----------------srpski--> /
                      \>________________________>/



                       Olovka_dvostruko_zašiljena

Nenad Romić ovim je radom potvrdio tezu da je za svaki problem, ako
je pravilno sagledan, moguće kreirati uređaj koji će problem praktično
rješiti.

Uređaj je sačuvao važne karakteristike problema, prije svega, opasnost
rukovanja za onoga koji se problemom intezivno bavi, ali i nervoza i
ništa manja opasnost za sve u njegovoj neposrednoj blizini. (Kada piše
jednom stranom olovke, oštri kraj one Druge (strane) prijeti
nabadanjem.)

Izabravši za uređaj industrijski masovno proizvedenu olovku umjetnik je
problem povijesno proslijedio "zastarjelim tehnologijama" (obsolete
technologies), te vrlo lucidno u kontekstu 'device art-a' iznenadio
izborom zastarjelih, isluženih naspram očekivanih novih tehnologija
(elektronske, digitalne, nano....).

No olovka bez kreativne i inspirativne intervencije duplog šiljenja, tog
gotovo paradigmatskog sakaćenja i hakiranja masovno proizvedenog
proizvoda od strane anonimnog korisnika (radnika), ne bi sama po sebi ni
zaslužila status uređaja (device-a). Tek tim dvostruko oštrim
psihoanalitičkim obratom, problem imena jezika dvaju susjednih naroda,
koji su se do nedavno zajedno sportski borili protiv drugih naroda, a
nakon toga i nesportski jedni protiv drugih, dobio je svoj uređaj -
moguće praktično rješenje. 

I na kraju izabravši da uređaj plasira na umjetničko tržište, umjetnik
je napravio upravo savršen spoj koje recentni trendovi suvremene
umjetnosti prizivaju: probleme koje još jedino "islužene tehnologije"
mogu prožvakavati, treba beskrupulozno, arogantnim konceptualnim
banaliziranjem, materijalno eksploatirati. Cijena: 9.99 EUR.

Marcell Mars

------------------ device art prijava ------------------- 

Ime i prezime:		Nenad Romić

Naziv rada: 		Olovka dvostruko zašiljena

Kratka biografija: Nenad Romić rođen je u Benkovcu 1972. Odrastao je na
riječkom Pehlinu, osječkom Jugu II i u zagrebačkoj Dubravi. Živi i radi u
Zagrebu. Rano školovanje obilježio mu je hrvatski ili srpski jezik dok
danas govori isključivo hrvatski.

Kontakt: nesko@picigin.net

Kratki opis projekta: Obična, šesterostrana, drvena, grafitna, dvostruko
zašiljena olovka na čijim je rubovima s jedne strane laserski otisnuto
"hrvatski" (latinica), a s druge strane "srpski" (ćirilica).

Jedna olovka u galeriji služi posjetiocima za upis u bilježnicu dojmova,
a ostalih 140 su na prodaju po 9.99 EUR ili u kunskoj protuvrijednosti
na taj dan a prema važećem tečaju Hrvatske narodne banke.

U attachmentu se nalazi slika EKOGRAF HB Art.606 toz-penkalove olovke
koja će na sebi nositi samo nazive "hrvatski" i "srpski", te će biti
primjereno zašiljena i na drugom kraju.

Rad nije dosada izlagan i zamišljen je kao rad koji se isključivo može
izlagati u kontekstu 'device art-a'.

Napomena: kako organizator ne pokriva troškove produkcije rada nije mu
se nadati ni bilo kakvoj zaradi od eventualne prodaje uređaja.

Na vrhu se nalazi tekst teoretičara novih medija Marcella Marsa koji bi
trebao stajati u programskoj knjižici i uz izloženi rad.
</pre>

12 Apr 2011

Visualizar'11: Selected projects and Papers - Medialab-Prado Madrid

List of papers and abstracts of selected prosals to be collaboratively developed during the Visualizar'11: Understanding infraestructures that take places in June 14 - July 1, 2011.

via medialab-prado.es

"Rulling Class Studies

de Marcell Mars

Rulling Class Studies (RCS) is a research project which aim is to produce critical theoretical instruments to measure the political, ethical and professional accountability of Google, Facebook, Amazon and eBay (GFAeB) to their proclaimed missions, advertised practices and to a world where their monopolies are taking root.

The first case study is production of the map of Google's technical infrastructure, analysis of its design, categorized by rules how Google governs users' and developers' access to their data, services and development platforms. The map covers the whole spectrum from trade secrets (e.g. distributed fs), commercial services (e.g. gdocs), nontransparent FLOSS development (Android) to open process of FLOSS (e.g. Chromium). "

8 Mar 2011

Wikirati.exyu

Izašao je tekst "Hrvatski WIkiLeaks okupirala desnica". Tim povodom su mi postavili neki broj pitanja. Tekst je bio prekratak za sve moje izjave, pa u još jednom primjeru dobre medijske prakse objavljujem odgovore na svom blogu:

"P) Na koji način je sve Wikileaks povezan s pitanjem autorskih prava, creative commons pokretom i dijeljenjem informacija?

O) Wikileaks nema previše veze s pitanjem autorskih prava i strogog režima intelektualnog vlasništva.

Wikileaks se prije svega bavi otkrivanjem dokumenata o kriminalnim i drugim nedopustivim radnjama državnih i vojnih aparata, kao i korporativnog sektora. Julian Assange vjeruje da su kroz povijest vlade i korporacije razvile zavjereničke strategije kako bi kontrolirale i eksploatirale svijet. Također vjeruje da će razotkrivanjem njihovih zavjera sistem biti prisiljen na pozitivne promjene ili u najmanju ruku da će izazvati krize koju će nezavjerenici iskoristiti pokretanje pozitivnih promjena.

Vjerovanje o konzekventnosti razotkrivanja zavjera je prisutno u hakerskim krugovima, prije svega u krugovima koji se bave sigurnošću,već nekoliko desetljeća. Hakerska zajednica je kroz svoju praksu anticipirala i problem režima intelektualnog vlasništva, prije svega pokretom slobodnog softvera otvorenog koda kojeg je pokrenuo 1984. Richard Stallman. Otvaranje softverskog koda je preduvjet široke participacije u tehnološkom razvoju, a koncept wiki softvera - potpuno otvorenog kolaborativnog procesa generiranja sadržaja na internetu -razvio je 1994. u ranim danima Interneta Ward Cunningham. Wikipedia je 10ak godina kasnije pokazala kako filozofija uključivanja i suradnje zajedno s uspješnom tehničkom implementacijom može iznjedriti projekt na koji će čovječanstvo biti ponosno stoljećima u budućnosti.

Vizionarski pokret slobodnog softvera uspio je u praksi ostvariti nevjerojatno moćnu tehnnološko komunikacijsku infrastrukturu (GNU/Linux operativni sistem, Apache web server, Sendmail, Mozilla webbrowser...) te nije čudno da je inspirirao mnoge i oživio optimizam koje su gajili mnogi avangardni umjetnički i politički pokreti. Creative Commons (zajedno s inicijativama poput Science Commons, OpenAccess i drugima) najvidljiviji je pokušaj primjene ideja i implementacija slobodnog softvera u kulturi i znanosti.

U tom smislu Wikileaks, Creative Commons, Wikipedija i pokret slobodnog softvera otvorenog koda imaju svoje zajedničko uporište u hakerskoj kulturi i mnogi ljudi/hakeri se identificiraju sa svim ovim projektima. No, kako je hakerska scena izuzetno živa u diferenciranju mogu zamisliti mnoge hakere koji se ne bi složili s ovom mojom tvrdnjom :) Tim bolje za hakerski pokret!

P) Kako komentiraš činjenicu da je Rusija dobila svoju inačicu Wikileaksa, te da je Wikileaks zapravo dobio svoje izdanja u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Misliš li da bi se mogli pojaviti i "zviždači" u našoj državi? Imamo li ikakvu scenu za to?

O) Wikileaks je uspio privući toliku planetarnu medijsku pozornost da ne čudi pojavljivanje raznoraznih inačica Wikileaksa širom svijeta.

Ljudi koji se u Hrvatskoj bave sigurnošću, najčešće bez ikakvog interesa za računalnu sigurnost, su većinom pomahnitali desničarski paranoici koji s potpuno kontroliranim medijima stvaraju perverzne neprincipjelne koalicije bazirane na manipulacijima oko objava raznoraznih dokumenata koje onda rezultiraju skandalima koji pakrijetko dolaze na dnevni red pravne države. Ne očekujem da će se išta promjeniti po tom pitanju. Wikileaks.hr samo pokazuje razinu perverzije u prijevodu Wikileaks fenomena u lokalni kontekst.

Teško mi je zamisliti grupu ljudi koji ne bi bili pripadnici tzv. hrvatskog obavještajnog podzemlja, koji bi bili spremni pridržavati se vrlo zahtjevnog sigurnosnog protokola, a koji bi onda i zadobili povjerenje ljudi u Hrvatskoj, a da bi onda i proslijedili dokumente koji ne bi bili korišteni isključivo u poluprivatno lokalno razračunavanje.

P) Upoznat si s radom piratskih partija, u Srbiji je nedavno osnovana Piratska stranka Srbije. Da li smatraš da bi u Hrvatskoj trebala zaživjeti na političkoj sceni isto jedna takva stranka?

O) Ne vjerujem da je moguće u Hrvatskoj (ili Srbiji) izgraditi ozbiljnu političku platformu na ideji Piratske partije. U Švedskoj i Njemačkoj su osnivanju i radu Piratske partije prethodile vrlo ozbiljne i vidljive javne diskusije o restriktivnom režimu intelektualnog vlasništva, privatnosti i sigurnosti na Internetu. U Švedskoj su diskusije i artikulaciju proizveli Piratbyrån i The Pirate Bay, a u Njemačkoj slavni Chaos Computer Club, hakerska organizacija osnovana još davne 1981.

Temama i problemima koje proizlaze iz komunikacijskih tehnologija u Hrvatskoj se ne bavi nijedna (utjecajna) politička stranka, a relevantne aktivističke inicijative poput Prava na grad, Slobodnog filozofskog ili ekoloških udruga nemaju nijednu od tih tema na svom radaru.

Kako smo došli u tu situaciju je vrlo kompleksan problem i jedino što u ovom času želim ustvrditi je da to nije problem i nedostatak medijskog osviještavanja, marketinga, PR-a ili što su već najčešće paušalne kritike dežurnih kritičara svake inicijative koja ne uspije, a teško da je imala ikakve šanse da uspije u bilo kojem trenutku svog postojanja.

Ljudima koji se u nekom času ipak pozabave problemima restriktivnog režima intelektualnog vlasništva, slobodama na internetu ili najširoj primjeni slobodnog softvera nevjerojatno je da ostatak svijeta to ne prepoznaje i ne čini ništa u tom smjeru. To izaziva kratke bljeskove entuzijazma koji najčešće vrlo brzo splasnu nakon što se suoče sproblemima iznošenja bilo kojeg problema u društvu s marginalne pozicije. Nažalost to je pozicija i sudbina Piratskih partija na prostoru bivše Jugoslavije.

P) Kao pripadnik hakerske subkulture čime se naša scena trenutno najviše bavi?

O) Hakerska subkultura, priuštit ću si gušt reprezentacije, se u Hrvatskoj ne bavi ničim holivudski spektakularnim. Redovito se okuplja (sporim trendom okrupnjavanja), razmjenjuje hakerska znanja ivještine. Solidarizira se s neznalicama tako što im rado instalira, popravlja pizdarije na GNU/Linuxu operativnom sistemu i uči neznalice kako da se osamostale u prakticiranju slobodnih tehnologija. Učimo,učimo i samo učimo!"

30 Jan 2011

Let's share books

IN THE BEGINNING WAS THE COMMAND LINE

The easiest way to share book (and still have it for yourself ;)) with your friend is to send it as a file (usually .pdf) by email. That could be a result of a spontaneous recommendation or follow up from some coffee. As said: that's easy.

The easiest way to share a list of books you have is to make a text file with list of filenames of your collection. The useful list of filenames will have consistent way of describing what's inside the file. I do that like this: TitleOfTheBook__FirstLastNameOfAuthor.pdf , if there are more authors i do: TitleOfTheBook__FirstLastNameOfAuthor+FirstLastNameOfAuthor.pdf and few other conventions ("ed" before the name for edited etc.).

The easiest wat to make a text file with list of filenames from some directory is to use CLI (command line interface) usually using some terminal emulator application. On GNU/Linux that's usually xterm, on OS-X Terminal.app and on Windows command prompt. Usually green or white text on black background. Many people see that black background as the line they don't want to cross. Pity. It's no more difficult then to type few words into Google search.

This is how you can make it:

open terminal application
go to directory with file
run:
```
cd /path/to/directory
```
or type 'cd ' and then drag&drop path from some file browser (usually in the Title bar) into the terminal
run:
```
ls > myListOfFiles.txt
```
or on windows instead of 'ls'' use 'dir'

The file myListOfFiles.txt will appear in the same directory from where you started the command. That's the file you can share (send by email or publish on the net). Then people can see and search for particular books and then ask you to send them the file ;)

If you are connected in LAN (Local Area Network) with your peers then the easy way to share files is through shared resources usually file server. If that's the case keep your myListOfFiles.txt on file server and keep it updated :)

Easy. It should work for most of the people and most of the situations.

The improvement which one could expect is the way how the myListOfFiles.txt will be updated. The good way is to have the place where file will sit and where you can expect the latest version. More about that - later ;)

WEAVING THE WEB

There are two problems the above approach doesn't address:

the unique reference to the book: the reason why librarians invented ISBN and why we have unique email addresses when sending mails :)
access to the books and related problem to that: storage.

Even if you do very consistent way of naming your files you still can't solve the problem of names (e.g. three vs 3), editions and many other meta information which are important to describe the particular book. The step further would be to move from text file into database which will take care of meta information about the book: Title, Author(s), ISBN, Cover image, Publisher, Date/Year of pub...

There are number of services which can help and automatize that process: openlibrary.org, isbndb.com, librarything.com, goodreads.com, worldcat.org, books.google.com or amazon. The great news is that some great people did tools which can help in searching, collecting, processing and making databases for your book collection. Namely: Calibre by Kovid Goyal. Calibre: free as in free speech! Fuck yeah Calibre!

Calibre is much more than just helping you to easily and quickly make a database for your book collection. Fuck yeah Calibre! It allows you to export the collection for import to the other online book (social networking) services (e.g. librarything.com or goodreads.com) or excellent reference management software Zotero. Calibre converts e-books from huge number of formats to to a huge number of formats which is of greatest help if you have any e-reader or tablet/*pad device. But, Calibre also does much more and more about that - later ;)

Here is the screenshot from my collection of books where you can see well structured database/collection, fancy bookshelf interface with covers + a lot of meta information like reviews, summaries etc. which Calibre semi-automatically collected from various online services:

There are at least three other solutions to easily maintain your book collection: online social networking services: librarything.com or goodreads.com and reference management software Zotero. Although the best way to maintain some reference collection is to use just one and never more than one solution, still, my advice is to start with Calibre and then export your book collection to one or more other solutions. The main reason is that Calibre can manipulate files from your hard disk so you can select part of your library convert it, save it to disk, send it to e-reader devices and share with the others. Zotero comes close to that but not close enough ;)

HERE COMES EVERYBODY

If you are connected in LAN (Local Area Network) with your peers Calibre (again!) can be great solution for sharing the books. In Calibre's toolbar you just need to click on Connect/share > Start content server and everyone in your LAN can type this in their browser's address bar:

http://yourIPaddress:8080

That will start web server on your own computer which your peers can access and browse, search and download the books:

If you don't know what's the LAN IP addres of your computer check this pages: OSX, Windows. In GNU/Linux terminal just type: '/sbin/ifconfig' and look for line 'inet addr' after ethX (for cable) or wlanX (for wifi).

If you want to offer access to your Calibre's library over Internet (outside of your LAN) you could use dynamic DNS but this is a little bit out of scope for this post. Also, you should know that with dynamic DNS you are serving your library as long as your computer running Calibre is online.

This solution is quite efficient for communication in between individuals: one to one.

REWIRING THE WORLD

There are two basic approaches in sharing with the others:

social networking style (friends + people who shares the same interests)
being member of particular group of researchers (either working together on the collaborative research or just being the member of the same research department)

In the field of social networking around the love and passion for collecting, reading, reviewing, discussing books there are two major players: LibraryThing and goodreads.

LibraryThing is focused on providing the best cataloging experience. I really like the user interface and the easiness of adding, maintaining and exploring the collective database users did on LibraryThing. There is just one (annoying) limit: you can have just 200 hundred books for free. Still, many will happily support LibraryThing because of their commitment and excellence. Annual (typical) fee is around $15 and (typical) lifetime fee is $25. If you are cheap they offer you also to pay a little bit less :)

The easiest way to get your whole library from Calibre to LibraryThing is to export/generate Calibre's catalog in BibTex format and then just import it to LibraryThing. In Calibre toolbar click on Convert books > Create a catalog of the books in your calibre library and choose BIB catalog format. Save the file on your hard disk and then go to http://www.librarything.com/import and upload the file. Voila!

goodreads has simper user interface and they focus more on Facebook-style of social networking. goodreads is the most popular book cataloging web service. You can have unlimited number of books in your goodreads's library because it is supported by ads. If they offered importing option for the groups I would recommend it for use in research groups scenario.

The easiest wat to get your whole library from Calibre to LibraryThing is to export/generate Calibre's catalog in CVS format but you should check in CSV/XML Options just isbn field. That will do the job :) The same like LibraryThing you just upload your .cvs file at http://www.goodreads.com/review/import. Voila!

My libraries are at: http://www.librarything.com/catalog/marcell & http://www.goodreads.com/review/list/3344129-marcell-mars?shelf=%23ALL%23

SEE IT. SAVE IT. SORT IT. SEARCH IT. CITE IT. SHARE IT.

The research scenario (both group and individual) brings few more things to the whole story. The big part of every research is to manage bibliographies and references related to the research topics. Zotero, one more great 'free as in free speech' software, is great solution for sharing libraries inside of the group of researches but, even more important, excellent tool for collecting, managing, searching, sorting and citing. Fuck yeah Zotero!

Zotero "lives right where you do your work - in the web browser itself". It is add on/extension for the Firefox and " detects when a book, article, or other resource is being viewed and with a mouse click finds and saves the full reference information to a local file". The stored references are easily, through one or few mouse clicks, exported into citations and bibliographies (with templates of all major styles).

Zotero offers synchronization of the reference collection with it's servers so it can be shared in between different computers for individuals but also in between groups of researchers. It gives you a 100 MB of storage for free.

The easiest way to get your whole library from Calibre to Zotero is to export/generate Calibre's catalog in BibTex format and then just import it to Zotero. In Calibre toolbar click on Convert books > Create a catalog of the books in your calibre library and choose BIB catalog format. Save the file on your hard disk and then go to Zotero's toolbar click on Actions > Import and choose the file from the hard disk. Voila!

Unfortunately, at the moment Zotero doesn't recognize File path from Calibre's BibTex file so I Add attachment > Attach link to file... manually. That will probably change some time in the future.

To create a group go to Zotero's toolbar and click on New group... The new group will appear in Zotero's side bar and you can start drag&drop your references from My Library into the Group library.

This is how it looks in Firefox:

FINAL TIPS & TRICKS

After investing a lot of time and effort into your library and reference catalog you don't want to lose it. You want to do backup (plan) ;)

For my storage and backup I use "the cloud":

Ubuntu One for the Calibre directory with all of my digital books. Ubuntu One offers 2 GB for free.
free Dropbox account for Zotero files so that I can use Zotero's 100 MB for Zotero's groups. I needed to connect my Dropbox account with DropDav and this post gave me instructions how to do that. Dropbox offers 2 GB for free.

On both Ubuntu One and Dropbox it's easy to make a file public so people, who get the URL, can download it easily.

I use Calibre for books which I have on my hard disk and in Zotero I keep the references of the books I'll download some time in the future.

At the moment, I use Calibre 0.7.43 and Zotero 2.1b5.

8 Dec 2010

Wikileaks je izmislio wikileaks korisnika

Intervjuirali su me povodom Wikileaksmanije za jedan od hrvatskih portala. Kao predstavnika hakerske kulture. Sutra bi trebalo biti objavljeno tako da ću ovom prilikom isprobati opciju objavljivanja u budućnosti ;)

INTERVJU:

Kako komentiraš najnoviju objavu Wikileaksa, smatraš li da je to pozitivna stvar?

Korištenjem digitalnih mreža moguće je optimizirati većinu problema koji proizlaze iz loše organizacije i logistike. Državni birokratski aparati širom svijeta su u tom pogledu u popriličnom raspadu. Preskupi, neprohodni, korumpirani, neučinkoviti. Korporacije su našle načina kako da ih korupcijom naprave prohodnima i dovoljno jeftinim za vlastitu profitnu učinkovitost. Hakerima je dosadilo čekati digitalnomrežno opismenjavanje državnog aparata, medijskih industrija i industrija zabave. Do sada, svega nekoliko vlada u svijetu uspjelo je sramežljivo postaviti nekoliko spreadsheetova svojih godišnjih budžeta; novinari se u panici sindikalno udružuju i optužuju blogere-amatere i Google za svoje egzistencijalne nedaće; medijske industrije tuže i vrište uzduž i poprijeko sudova i pravosuđa. The Pirate Bay nešto ranije, a ovih dana Wikileaks odgovori su hakerskog nestrpljenja na čekanje da se ostatak svijeta opismeni. Nakon što je izmislila računalo i računalne programe računalna zajednica je izmislila i računalnog korisnika. Običnom čovjeku je trebalo neko vrijeme da se prilagodi toj novoj ulozi. Wikileaks je izmislio wikileaks korisnika i trebat će neko vrijeme da se novinari, političari, vojni analitičari, teoretičari zavjera, komunikacijski voajeri i mnogi drugi prilagode toj novoj ulozi.

Zbog čega se u ovakvim situacijama uvijek pojavljuju razne teorije zavjere? Primjerice, Iran je uvjeren da su Amerikanci sami organizirali curenje vlastitih diplomatskih depeša... Kako ti gledaš na motive Juliana Assangea i Wikileaksa? Vjeruješ li da djeluju u dobroj namjeri raskrinkavanja loših ljudi i politika?

Teorije zavjera su poraz kapaciteta za analitiku pred kompleksnim problemima. U tom smislu teorija zavjere u budućnosti može biti samo još više i više. Teorije zavjera su buka u kanalu. Motivi Juliana Assangea i Wikileaksa proizlaze iz kolektivne hakerske fantazije da će masovna individualna upotreba jakih enkripcija zaštiti privatnost i osnažiti individualnost, a razotkrivanje tajni udružene moćne elite srušiti zle monopole velikih korporacija i korumpiranih vlada. Osobno poznajem neki dio ljudi koji su uključeni u tehničku podršku stvaranja infrastrukture Wikileaksa i među njima postoje samo entuzijastični idealisti. Ljudi koje poželite poljubiti od sreće iako vam oni to nikada neće dozvoliti. No motivi su ovdje relativno nevažni. Konzekvence slijede akciju, ne nužno motive. Ono što je bitno važnije su motivi internacionalne zajednice da ubiju dostavljača poruke, a ne da se pozabave najozbiljnijim sakrivanjem američkih ratnih zločina, špijuniranjem Ujedinjenih naroda, otmicama nedužnih ljudi iz Njemačke i brojnim drugim zločinima. Vjerojatno najbolji primjer takvih konzekvenci možemo vidjeti u Hrvatskoj gdje međusobna obavještajna borba loših s gorima daje rijetke rezultate osuđivanja ratnih zločinaca i zatvaranja opakih lopova zbog gospodarskog kriminala.

U do sada objavljenim dokumentima se vidi da je Kina poticala hakerske napade na Google. Kako to komentiraš? Tko ima veće šanse za pobjedu u dugoročnom sukobu jedne moćne države i jedne moćne korporacije?

U ovakvom sukobu se ne radi samo o tehničkoj zaštiti ili tko dugoročno ima bolje hakere. Takvim spektakularnostima se već dovoljno bave u komercijaliziranom sportu i Hollywoodu. Moćne, a još više nemoćne, države preuzimaju diskurs velikih korporacija, pa govore o učinkovitosti, outsourcingu, smanjenju troškova, konkurentnosti, javno-privatnim partnerstvima. U isto vrijeme korporacije poput Google-a i Facebook-a govore o promjeni paradigmi, univerzalnom pristupu, dostupnosti, povezivanju, solidarnosti. Maske padaju u slučajevima poput Wikileaksa gdje oportune korporacije unisono s državnim aparatom djeluju u micanju Wikileaksa sa Interneta. Sukob Google-a i Kine, trend zamjene narativa od strane korporacija i država, kao i sigurnosna kriza koju je izazvao Wikileaks upućuje na vjerojatno najveću krizu današnjice, a to je kriza institucija. Ključna pitanja su: kako ćemo izgraditi razrušeno povjerenje u ideju zajedničkog? reprezentacije i upravljanja tim zajedničkim? kako uspostaviti povjerenje da oni koji se povode interesom neće brutalno eksploatirati one koji su nezaštićeni i primorani prodavati svoju nesigurnost? Ironično je da vjeru u ponovnu izgradnju institucija danas bude subverzivne akcije hakerske zajednice i/ili gigantskih korporacija poput Google-a. Wikileaks i Google progresivnim djelovanjem u mnogim poljima upućuju i produbljuju veliku krizu uzrokovanu podkapacitiranošću raznih aktera na prilagodbu novim konstelacijama. Ipak, nisam siguran da je vizija ponovne izgradnje zajedničkog hakerske zajednice, a još manje progresivnih korporacija, ono u što bi trebalo investirati sve naše fantazije. Oni trebaju pomoć i mobilizaciju najširih slojeva društva i političke zajednice.

Je li uopće moguće potpuno ukoloniti/ubiti Wikileaks s interneta? Odnosno, postoji li realna mogućnost da se na internetu spriječi nekoga da objavi ono što objaviti želi? Ili su to samo uzaludni pokušaji?

Tehnička infrastruktura Wikileaksa je relativno jeftina i jednostavna za izvesti. Svaki napad na Wikileaks će rezultirati dodatnim decentraliziranjem što u konačnici tu infrastrukturu čini snažnijom i otpornijom na buduće napade. Nemoguće je zaustaviti trend koji je Wikileaks uspostavio. Ono što bi bio racionalan pristup, a što je malo vjerojatno da će se dogoditi, je kolektivni poziv Wikileaksu bude još odgovorniji u selektiranju, uređivanju dokumenata i obavještavanju potencijalno ugroženih prije nego što se dokumenti pojave na Internetu. Vrlo je neodgovorno demonizirati Wikileaks. Takav pristup će samo mobilizirati vrlo moćnu hakersku zajednicu da nastavi raditi na razotkrivanju svih digitaliziranih tajni nakon čega bi se moglo dogoditi da se internet transformira u najživlju mašineriju dokumentiranog nepovjerenja i prepucavanja u povijesti ljudske civilizacije. U kaosu koji tako nastane gola sila će krenuti protiv pismenosti, znanja i dostupnosti koje su stvorile digitalne mreže. Taj kaos bi mogao biti izgovor za uništavanje interneta.

26 Nov 2010

Uvod u digiatalne medije

2004. godine je Jeremy Ruston napravio vrlo zanimljiv softverski eksperiment: TiddlyWiki. Ja sam se naravno žešće primio na koncept: wiki upakiran u samodovoljnu jednu stranicu HTML-a sa pripadajućim JavaScriptom. Jeremy Ruston je iskoristio mogućnost da web preglednik snimi neki sadržaj na lokalni hard disk. Tako sam u nekom času počeo i pisati svoj prvi blog u njemu: logcells. Onda sam smislio vrlo tipičan projekt koji bi volio napraviti, pa i dalje tipično, nisam ga u stvari nikad izveo, ali sam ga u jednom času raspisao jer se pružila prilika da će mi netko platiti za razvoj takvog jednog projekta. Ponovno, relativno tipično, financijska podrška se nije dogodila i taj raspis je ostao živ i nakon nekoliko havarija s podacima koji su mi se desile. Relativno netipično. Evo i raspisa:

"UVOD U DIGITALNE MEDIJE

Novi mediji su digitalni. Sadržaj digitalnih medija uvijek je (u pozadini) procesiran nekom programskom logikom tj. programskim kodom. Programska logika dozvoljava mogućnost nelinearnog kretanja kroz digitalni medij sa ili bez uplitanja recipijentove reakcije. U slučaju ovisnosti o recipijentovoj reakciji proces kretanja kroz digitalni medij nazivamo interaktivnim, a u slučaju kretanja proizvedenog programskom logikom zovemo generativnim. Često se interakciju doživljavalo kao revolucionarni pomak u korištenju medija, kao pomak iz čisto reprezentativnog u participativni medij. Net umjetnik Alexei Shulgin vidio je taj prelaz kao pomak iz reprezentacije u (samo novi vid) manipulacije. Umjetnik koji svojoj publici ponudi neki broj izbora (ponekad samo jedan taster) uz serviranu priču o zajedničkom kolektivnom sudjelovanju u proizvodnji umjetničkog djela, manipulator je koji skriva kontekst u kojem je on i dalje taj koji kreira pravila igre (u igri u kojoj se ne može dogoditi ništa njemu neočekivano).

Kada postoji programska logika (pravila igre), ali ona recepijentu ostaje skrivena i nepromijenjiva teško se je pomaknuti iz situacije kako ju je opisao Alexei Shulgin. Međutim, u neumjetničkom polju proizvodnje slobodnog softvera ostvarene su mnoge nade avangardne umjetnosti. Proizvodni aparat (softverski kod) svima je otvoren za daljnje modifikacije, rezultat je kolektivnog intelektualnog rada, a pitanje vlasništva pravno je regulirano taman toliko da bi garantiralo daljnje zadržavanje koda kao javnog dobra.

Tekst programskog koda (opis pravila igre) daje digitalnim medijima jedinstvenu priliku autonomije i autoreferencijalnosti u svojoj reprezentaciji bez potrebe da se odrekne ilustrativnog, narativnog i literarnog. Kada programski kod koji stoji u pozadini nekog medijskog djela ispliva na površinu i uči recepijenta o prirodi medijskog i komunikacijskog konteksta u kojem se upravo nalazi (konzumiranje/čitanje djela) te recipijentu pruža priliku da reinterpretira i modificira taj isti kod i kontekst takvo djelo zatvara krug medijske manipulacije tako da ulogu novog manipulatora prepušta svakom novom recipijentu.

"Uvod u digitalne medije" rad je koji koristi formu stripa i njegove dijaloge da bi uveo čitatelja u edukativnu priču o prirodi komunikacijskih procesa digitalnih medija. Ilustracija stripa sastoji se od dvije točke, dva strip oblačića i okvira samog stripa:

Ilustracija slovima (ASCII) kao i točke kao osnovni subjekti komunikacije izabrani su kao primjeri minimalnog zajedničkog nazivnika u komunikaciji. Točke s minimalnim broj obilježja kao mogućnost najšire identifikacije, a ASCII kao jedan od najstarijih računalno-komunikacijskih standarda i protokola koji garantira "razumijevanje" između bilo koja dva računala proizvedena od kraja šezdesetih do danas.

Strip počinje dijalogom koji nalikuje na razgovor dvije točke, no ubrzo se otkriva nesporazum u kojem kroz oblačiće progovara okvir stripa, sami oblačići i naravno dvije točke. Nakon što se ustanovi da u "Uvodu u digitalne medije" bilo što/tko može progovoriti polako se kroz edukativnu priču počinje pojavljivati i programski kod u pozadini samog rada. "Uvod u digitalne medije" tj. njegov programski kod sastoji se od jedne HTML (HyperText MarkUp Language) stranice sa JavaScript programskim kodom.

U nastavku stripa, pripadajući dijelovi programskog koda pokazuju kako se ostvaruje interakcija te uvode čitatelja u mogućnost izrade novih dijaloga koji se mogu spremiti u istu tu HTML stranicu. Takva HTML stranica sa novo dodanim dijalozima i informacijama o autorima dijaloga može se poslati na daljnje čitanje i modifikaciju.

Početna forma stripa kroz razvoj priče transformira se u formu kritičkog teorijskog eseja o digitalnim medijima i na taj način pokušava predstaviti i razvoj umjetničkih praksi od reprezentativnog, ilustrativnog i literarnog prema teorijskom koje pokušava dosegnuti nikad dosezljivu potpunu autonomiju i autoreferencijalnost samog djela."

3 Nov 2010

muh4.cc

Postoji jedan prostor između znanja i neznanja o nekom polju koji fascinira. Koji još uvijek dopušta fantaziju. Digitalne tehnologije i mreže dopuštaju tom procjepu da se razmaše. Pa da fantaziramo o tome kako efikasno zaraziti druge fantaziranjem. Takva jedna fantazija nas često obuzme u hacklabu u mami . 26.11.2006. sam raspisao jednu od takvih fantazija. Muh4.cc .. Ha...

http://muh4.cc

UVOD

1824. oficir pruske vojske george heinrich rudolf johann von reisswitz, nastavljajući rad svog oca barona von reisswitza, napravio je kriegspiel [1] [2] - 'ratnu igru' za trening oficira u ratnim vještinama. prvi set pravila "anleitung zur darstelling militarische manuver mit dem apparat des kriegsspiels" (instructions for the representation of tactical maneuvers under the guise of a wargame) bio je izuzetno kompleksan, pogotovo, za jednoga rodonačelnika žanra.

tih dana u prusiji su rado igrali takve i slične 'minijaturne ratne igre' [3] [4]. postavljali bi olovne vojnike i slične minijaturice na stol s kartom i igrali se, well, rata ;) situacije bi predstavljale stvarne ili izmišljene scene bitaka.

u 60ima i 70ima prošlog stoljeća 'minijaturne ratne igre' transformiraju se sve više u 'igranje prema ulogama' (što god da je prijevod 'role playing gamea') i to tako da se pravila mijenjaju kako bi se i male jedinice uključile u efekt cijelih bitaka i reprezentirajući ih malim figurama. u naraciji i scenariju sve više se koriste fantastični svijetovi poput j.r.talkienovog hobbita i gospodara prstenova.

1969. u fanzinu 'strategy & tactics' [5] objavljena je igra 'chainmail' [6], koja je poslužila kao inspiracija za kultnu igru 'dungeons & dragons'[7]. d&d od 1974. do danas zaradila je više od milijardu dolara, igraju ju 20ak milijuna ljudi širom svijeta, a igra je postala metonimija za cijeli žanr 'role playing' igara. neke od novosti koje su d&d uveli su izmišljeni lik koji ulazi u niz avantura, bitaka, traženja blaga, a novina su bile i interakcije s drugim izmišljenim likovima koje mu donose 'iskustvene poene' (eng. experience points). 'iskustveni poeni' donose sve više moći koja se može prakticirati u nastavku igre. d&d je također uvela koncept 'gospodara zamka' (eng. dungeon master) koji je narator igre i sudac u interakcijma izmišljenih i ostalih (non-player [8]) likova.

nije dugo trebalo da se avanture presele u hci (human-computer interaction) [9] prostor. već 1976. will crawther napisao je colossal cave adventure [10] u fortranu na pdp-10ki. no ono što drastično mijenja perspektivu je višekorisnički mrežni kontekst. prvi poznati mud (multi-users dungeon/domain/dimension) [11] 1978. napravili su roy trubshaw i richard bartle na essex universitetu. zbog velike popularnosti među dokonim studentima mud su dešifrirali i kao 'multi-undergrad destroyer' i 'multiple undergraduate destroyer'.

mud-ovi kombiniraju tri tipa interakcije:

role-playing igre [12] poput d&d [7]
'hack and slash' taktike gdje se u borbama mačevima, magijom i sličnim oružjem i moćima izmišljeni lik bori za opstanak i/ili 'iskustvene poene' [13]
chat ili ugodno tekstualno ćaskanje [14]

razvoj mud-ova širio se u puno smjerova, jedan od njih diktiran je razvojem tehnologije pa su se s vremenom sve više pojavljivali pokušaji u kojima su svjetovi, likovi i njihove akcije prikazivani različitim grafičkim reprezentacijama. danas na vrhu tog smjera stoji 'world of warcraft' [15].

drugi smjer razvoja mud-ova bio je veći fokus na socijalnim interakcijama i činjenici da je velik broj ljudi koristio mud-ove prije svega da bi komunicirao s drugim ljudima. 'life on the screen: identity in the age of the internet' [16] sherry turkle pozabavila se sa RL (real life u irc [14] slangu) kao samo još jednim tabom/prozorom ljudi koji se igraju većim brojem identiteta na mreži.

1989. tinymud [17] omogućio je igračima kreiranje novih dijelova postojećih izmišljenih svjetova, kao i novih objekata u samim svjetovima. kako je autor tinymuda james aspnes otvorio kod svog softvera pojavila se gomila izvedenih implementacija njegove originalne ideje.

ideju u kojoj igrači mogu kreirati igru pa i svijet u kojem igraju korak dalje od tinymuda je odveo pavel curtis u svom socijalnom eksperimentu lambdaMOO [18] [19]. za razliku od ostalih mud-ova lambdaMOO je puno više virtualni svijet u stalnoj mijeni kojeg u promjene vodi njegova zajednica. zajednica se u jednom trenutku pozabavila čak i ulogom administratora i pravila igre pa su izmislili i implementirali 'petition/ballot mechanism' kroz koji se mogu predlagati nova pravila ili mijenjanje starih kao i izbor administrator sa ovlastima koje uz taj status idu.

u svom zenitu lambdaMOO imala je preko 10000 članova sa minimumom od 300 'ulogiranih' članova u svakom trenutku. danas je ostalo oko 3000 registriranih članova sa desetak 'ulogiranih' članova u svakom trenutku.

vjerojatno najpoznatiji " 'događaj' " u lambdaMOO svijetu je opisala julian dibbell u svojoj knjizi 'my tiny life: crime and passion in a virtual world' [20], a radi se o silovanju [21] koje spominje i lessig u svom 'kodu i drugim zakona kiberprostora' [22].

kao i tinymud i lambdaMOO je otvorio potpuno novi svijet virtalnih interaktivnih svijetova - MOO (MUD object oriented) [23]. MOO donosi objektno orijentiranu paradigmu [24] poznatu iz svijeta programiranja u kreiranje i modificiranje mud-ova. u tu svrhu se koriste 'domain-specific' programski jezici [25], a autor lambdaMOO-a pavel curtis zajedno sa stephenom f. whiteom, ciji je alphaMUD prethodio lambdaMOO-u, kreirao je MOO programski jezik [26] [27].

'yib's guide to MOOing' [28] je vjerojatno najkompletniji (396 stranica) i najbolji vodic za upoznavanje i korištenje MOO-a. napisala ga je elizabeth hess - yib koja je od 1994.-1999. imala ulogu čarobnjaka (eng. wizard) na lambdaMOO-u, a danas je čarobnjak na yibMOO-u, babylonu 6 i ruthMOO-u.

PRIMJENA I RAZRADA

MOO je moj prijedlog za oxymoron 'hakerska akademija/škola' gdje bi se poigrali konceptima razmjene hakerskih znanja i vještina, fluidnog i kontroverznog identiteta hakera u stalnom bijegu od konačne definicije, potencijala kolektivnog rada u rješavanju takvih problema sa stalnom samorefleksijom na kontekst u kojem se proces događa.

muh4.cc MOO bila bi ta forma institucije u kojoj se stvaraju novi hakeri ;)

moguće sobe/otoci/prostori unutar muh4.cc mogle bi biti:

muh4 - cjelina projekta gdje se predlaže, mijenja, stvara, transformira, igra sa značenjem muh4 (multi-user hacker's academy)
mud/moo - povijest, koncepti + set pravila i izgled muh4 svijeta (brisanje, dodavanje, reimenovanje soba/otoka/prostora...)
programiranje - funkcionalno, objektno orijentirano, domain specific... centralno mjesto hakerskih vještina... (ref. program iz hacklaba: 'hardcore razmjene četvrtkom')
g33koskop - g33k kultura, tu se recimo gledaju filmovi i g33koskop podcasti, a nakon što kažeš /look_around sistem npr. kaže "it's dark. you should turn on the light" ;)
suvremena umjetnost - ono što bi mogli zvati hakerskom umjetničkom praksom, samorefleksije/tautologije [29], avangardna umjetnost, novomedijska, software art, culture jamming...
teorija - gnu filozofija, medijska teorija, socijalna teorija, semiologija... stvari poput stallmanovih eseja, mckenziev warkovog 'hakerskog manifesta' i 'gamer theory', pekka himanenove'hakerske etike', friedricha kittlera, floriana cramera...

'iskustveni poeni' skupljali bi se kao u klasičnim mud-ovima, a jedan od načina mogao bi biti i traženje odgovora na smicalice/pitalice koje se nalaze u muh4 svijetu.. umjesto diplome mogao bi pokazati učinak u muh4 svijetu ;)

polaznici/korisnici muh4.cc MOO-a nakon početnog postava koji bi mi (wizardi ;)) postavili razvijali bi sami tematske cjeline i moguće smjerove razvoja.. npr. grafička reprezentacija muh4.cc svijeta mogao bi biti jedan od dijelova svijeta gdje se sakupljaju reference i prijedlozi, te gdje se događaju prvi prototipi.. korisnici sudjeluju predlažući, učeći i eventualno pišući kod muh4.cc implementacije...

TEHNOLOŠKI RAZVOJ

neke moguće reference:

mud game programming rona pentona - knjiga o dizajnu i programiranju mud-ova... koliko sam skužio veći dio knjige je o rješavanju problema 'networking + multi user'.... dosta je hvale: http://www.amazon.com/MUD-Game-Programming-Development/dp/1592000908
http://divmod.org/trac/wiki/DivmodImaginary baziran na twistedu koji je pokrenut ne bi li napravili platformu za multi-user network igre
http://www.andreasen.org/16k.shtml * http://www.strout.net/python/poo/

[1] http://en.wikipedia.org/wiki/Kriegspiel_%28wargame%29

[2] http://www.kriegsspiel.org.uk/

[3] http://en.wikipedia.org/wiki/Miniature_wargaming

[4] http://www.hmgs.org/history.htm

[5] http://en.wikipedia.org/wiki/Strategy_%26_Tactics

[6] http://en.wikipedia.org/wiki/Chainmail_%28game%29

[7] http://en.wikipedia.org/wiki/Dungeons_&_Dragons

[8] http://en.wikipedia.org/wiki/Non-player_character

[9] http://en.wikipedia.org/wiki/Human-Computer_Interaction

[10] http://en.wikipedia.org/wiki/Colossal_Cave_Adventure

[11] http://en.wikipedia.org/wiki/MUD

[12] http://en.wikipedia.org/wiki/Role-playing_games

[13] http://en.wikipedia.org/wiki/Hack_and_slash

[14] http://en.wikipedia.org/wiki/IRC

[15] http://en.wikipedia.org/wiki/World_of_Warcraft

[16] http://web.mit.edu/sturkle/www/Life-on-the-Screen.html

[17] http://en.wikipedia.org/wiki/TinyMUD

[18] http://en.wikipedia.org/wiki/LambdaMOO

[19] http://lambdamoo.info/

[20] http://www.nettime.org/Lists-Archives/nettime-l-9901/msg00030.html

[21] http://www.juliandibbell.com/texts/bungle.html

[22] http://www.kod-je-zakon.net/

[23] http://en.wikipedia.org/wiki/MOO

[24] http://en.wikipedia.org/wiki/Object-oriented_programming

[25] http://en.wikipedia.org/wiki/Domain-specific_programming_language

[26] http://en.wikipedia.org/wiki/MOO_programming_language

[27] http://www.ccs.neu.edu/home/ivan/moo/lm_toc.html

[28] http://aaactive.com/ygm/ygmpdf/ygm.pdf

[29] http://iaaa.nl/cursusAA&AI/concept/tautology.html

2 Oct 2010

The Week-End Special Part – III « Notion Ink

via notionink.wordpress.com

Lako shareanje i preporuka sadržaja u mreži vrlo jasno pokazuje kako dodana vrijednost ne dolazi samo od originalne produkcije. Originalna produkcije i reinterpretacije su ovom novom praksom dobili nove formate: feeds, likes, comments, recommends, bookmarks... Vjerojatno svakom takvom poštaru s vremenom se pojavi problem naglašavanja i izdvajanja prioriteta.

Često se naglašava pisanjem blog posta. U tom času napor pisanja/porađanja blog posta u administrativnom sučelje postavlja granicu mogućeg (re)objavljivanja nekog sadržaja. Moj izbor http://posterous.com nakon TiddlyWiki, pa Wordpress je pokušaj da spustim tu granicu i dobijem finiju granulaciju kako ću nešto (re)objaviti.

Jednom prilikom mi je Tomi ukazao na jednu super formu na Pasta&Vinegar: Why do I blog this?

Evo i mog pokušaja...

Zašto:
Notion Ink rade na projektu Adam. Tablet. Ono što ovaj projekt izdvaja iz mora drugih je da je proces dizajniranja otpočetka otvoren zainteresiranoj publici. I ono što je zanimljivo je da kreatori stvarno komuniciraju u tom procesu. To cijeli proizvod/proces čini bitno drugačijim. Eto, zato ;)

Hello there!

Here is your week-end special, taking you further into the development decision we’ve made.

Lets talk about the camera again, but this time about the position. Few people noticed the change in its location. I mentioned it in the last post as well. When we made the camera at the center top edge of the Adam, we realised that it is only usable in landscape mode, cos in portrait mode your thumb is too close to it and obstructs a view. Interestingly for the same reason you can find that the front facing cameras are always on the left top edge and it made a lot of usability sense as well. It solved 3 issues for us, perfect placement of GPS antenna, lower interference b/w GPS signal and batteries, and use of standard 3-cell (and it felt better for taking background images as well).

16 Sep 2010

U dalekoj budućnosti

bit će baš zabavno vidjeti kako sam mijenjao razne blog platforme. Platforma je jedna jako eksploatirana riječ

Davnih dana jako sam volio http://tiddlywiki.com/, pa sam isprobavao http://wordpress.com i nekako mi nikad nije sjeo taj Wordpress. Solidan za projekte, ali njegovo ozbiljno sučelje nekako podiže nivo pretenzije za svaki novi post do granica nepisanja. Jebi ga.

Posterous.com su sve podredili pisanju mejlova i automatskom procesiranju attachmenta. I to rade izvrsno. Ali nije free software

Poigrat ću se malo idejom o Posterousu kao agregatoru + novoj blog platformi. Vidjeti otkuda sve mogu automatski slati mejlove pa da se pojavljuju na Posterous serverima. Neka ih oni čuvaju...

Ovaj poprilično glup post pišem prije svega da bih vidio da li i kako Posterous automatski šalje na Wordpress.com

Svašta.